U brzinu kojom su kriminalci financija i ekonomije uništili svjetsko gospodarstvo je doista teško povjerovati.
No krivci za globalnu financijsku krizu su ovog puta točno identificirani.

Sve su zemlje u dugovima prema bankama i drugim državama koje su kupile njihove dužničke obveznice.
Obrazloženje uz koje su izdavane i prodavane državne vrijednosnice je bilo obećanje da će u nekoj nedefiniranoj budućnosti doći do velikog gospodarskog rasta kojim će se otplatiti ne samo dugovi već i kamate.

Međutim, na svjetskom nivou usvojene političke i gospodarske smjernice ne mogu dovesti do obećanih rezultata iz dva sasvim jednostavna razloga.
Logika nalaže da nije moguće beskonačno rasti u ograničenom prostoru.
Matematika nalaže da uz potpuno neobrazloženu i nerazjašnjenu nadu u gospodarski oporavak nije moguće promijeniti smjer u pozitivan znak rasta, toliko velik da bi se njime mogli otplatiti i dugovi i kamate na dugove u sustavu u kojem se novac, sam po sebi izdaje kao dug, u sustavu u kojem se u opticaj uvijek izdaje samo novac-glavnica, odnosno monetarni sustav u kojem uvijek nedostaje novac-kamata.

Uz to treba dodati da sada, u isto vrijeme kad se o svjetskoj ekonomskoj krizi počelo govoriti kao o sustavnoj krizi, donešene mjere nisu usmjerene kao što bi to logika nalagala, prema promjenama sustava, već prema onom što se do sada uvijek i radilo, istom onom što je samu krizu i izazvalo.

Poznata je i opće prihvaćena činjenica da su ovisnici prve pristaše droge.
No, činjenica je da to sada donosi i nesagledive posljedice za sve one koji s drogama ne žele imati nikakvog posla, za sve one koji se žele držati daleko od tih opojnih sredstava.

Naravno, zbog ovisnosti, narkomani žrtvuju sve što mogu žrtvovati. Život i budućnost ljudi koji trenutno živi na Zemlji i onih koji dolaze poslije nas.
U njihovu osobnu korist i treba li to naglašavati, na štetu svih ostalih.

Nada u gospodarski oporavak u momentima u kojima je privatizirana ekonomija u dubokoj krizi; rezanje plaća, ukidanje usluga, nezaposlenost i socijalna kriza do kojih nas je doveo sustav; te zahvaljujući rezovima koje globalne nadnacionalne institucije nameću državama sprječavajući ih na taj način olakšati dužničku krizu koju proizvodi sustav sam po sebi; skroz liči na nadanje da će Marko krenuvši automobilom iz Dubrovnika, dok brzina pada i u spremniku je kod Splita preostalo još samo nekoliko kapljica goriva, a benzinske pumpe su ili zatvorene zbog štrajka ili mu prodavači neće prodati niti litru benzina jer u džepu nema pet para da bi ga kupio; stići na odredište u Umag.

Nada, čin vjere koji više priliči hodočašću nego upravo usvojenoj svjetskoj gospodarskoj politici u trenucima dok zbog kockanja na financijskim tržištima svakih 5 sekundi jedno dijete umre od gladi, 47.000 ljudi svakog dana iako je svjetska agrikultura na postojećem nivou razvoja sposobna prehraniti bez ikakvog problema 12 milijardi ljudi. Smrt ovdje nije nesretan slučaj ili posljedica okolnosti, radi se o čistom ubojstvu, prava katastrofa. Svjetski financijski poredak je okrutni ubojica, glad, žeđ, epidemije, zagađivanja, nestašice... apsurdno ubijanje bez ikakve potrebe. Novi svjetski poredak i stara bankarska dinastija, u pogledu borbe protiv gladi i siromaštva, poraz je apsolutan, u pogledu naoružavanja, svaka nova godina je nova pobjeda u dugom nizu.

Sve države tonu u dugovima, trezori banaka su prepuni obveznica čija isplata zbog logike ili matematike, kao što je u gornjim redovima napomenuto, neće biti ispoštovana. Svi svima duguju bez ikakve nade da se išta može dobiti zauzvrat.

Štoviše, a to i je ono najvažnije, građani svih država, danas ovih - sutra onih, pate i pretrpjet će sve veći i veći gubitak zbog svjetske gospodarske krize i poduzetih mjera za njeno ublažavanje.

I u ekonomskom, i u političkom i u socijalnom pogledu idemo prema katastrofi nesagledivih razmjera.

Sve zbog toga da bi spasili ovaj sustav. Totem katastrofe koji nam je nametnut i kojeg smo prisiljeni braniti do posljednje kapi krvi posljednjeg preostalog čovjeka istovremeno bacajući u okove ropstva naše živote, živote naše djece i unučadi.

Izlaz postoji, napuštanje trulog sustava.

Suvereni stečajevi su u svakom slučaju iza ugla, neizbježni.

Zemlja koja prva zaniječe svoja dugovanja će povući šah-mat potez gospodarima svijeta koji u stvarnosti, u potpunosti ovise ni o čemu drugom nego samo o dobroj volji zaduženih da nastave isplaćivati svoja navodna dugovanja.

Dužnički trik, jer naravno, radi se samo o triku, u stvari funkcionira samo do onda dok postoji neko tko još uvijek nastavlja plaćati kamate po cijenu srozavanja životnih uvjeta. Jednom kad se kaže "dosta", kreditorima u ruci ostaje samo šibica. Sva aktiva koju sada označavaju u svojim financijskim knjigama, odnosno krediti čiju isplatu zahtjevaju od nas, momentalno postaje pasiva koju je nemoguće povratiti. Kriminalcima koji su nam sisali krv od kad smo živi - odgovarajući kriminalni tretman.

Nova valuta koju ćemo nakon toga upotrebljavati, naša, a ne njihova, bit će vrlo brzo prihvaćena od sviju, valuta koja nam pruža bolju budućnost, budućnost koje sada nema.
Suočeni s neizbježnom katastrofom, nepotrebnim gubitkom svega što u životu vrijedi, nije li ovo najlogičnije, najjednostavnije i najefikasnije spasonosno rješenje?